Još 23. travnja 2012.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je prvostupanjsku
presudu u postupku protiv Miloša Stanimirovića i još 13 osoba zbog kaznenih
djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - genocid i ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva. Prošlo je od tada više od dva mjeseca, a niti jedan od
velikih hrvatskih medija nije o tome izvijestio, apsolutno ništa. U bilo kojoj državi ovakva medijska šutnja bila bi
nezamisliva. Naime, radi se o do sada u Hrvatskoj najvećem suđenju za ratni
zločin, odnosno za ubojstvo 75 civila (Hrvata) i sustavnu pljačku imovine
(Hrvata). Zato nitko sigurno ne može reći kako se radi o "medijski
neatraktivnom" događaju. Ovakvi masovni i monstruozni zločini čak su i u
Domovinskom ratu sa srpske strane bili rijetki. S druge strane, svi mediji
svakodnevno obiluju detaljnim izvještajima s raznih sudskih procesa, to su
ujedno udarne vijesti! Jasno je dakle kako se u slučaju suđenja može raditi
samo o svjesnom i smišljenom prešućivanju suđenja radi strašnog zločina nad
Hrvatima, a sada se otkriva i radi same presude koja se spremala. Slobodno se
može reći kako je to kulminacija sustavne protuhrvatske politike koja traje sve
od 3. siječnja 2000. godine. Sudska rasprava počela još prije više od 2 godine,
u travnju 2010. u postupku je održano 15 ročišta. Mediji su izvijestili, i to
vrlo šturo, samo o jednom od tih ročišta, onom kad je uz njegovu ženu svjedočio
gradonačelnik razorenog Vukovara i visoki funkcionar samoproglašene RSK do
njenog samog kraja, a danas saborski zastupnik i vođa najjače srpske stranke u
Hrvatskoj Vojislav Stanimirović. No, i tada mediji nisu o ročištu izvještavali
svojom voljom, već ponajviše uslijed velikog angažmana Udruge dr. Ante
Srarčević iz Tovarnika. Štoviše, prema mišljenjima promatrača oboje njih dali
su lažne iskaze. I ovaj primjer dokazuje kako je stvarna nakana sprege
vlasti i medija u Hrvatskoj uvjeriti pod svaku cijenu ljude da se Domovinski
rat nije dogodio, da se Hrvati nisu svojom krvlju i znojem izborili za u prvom
redu (kao što i iz ovog slučaja možemo vidjeti) život, a potom i za slobodu i
Državu. Upravo obrnuto, pokušava se višestuko potencirati da je prilikom
nastanka "ove zemlje" u "ratovima devedesetih" došlo do
masovnih zločina nad pripadnicima srpske manjine koje treba "bezuvjetno
osuditi i procesuirati". Neoprostivo je to vrijeđanje hrvatskog naroda. Presuda za Tovarnik: Za
pokolj 75 osoba 1991 dobili 41 godina zatvora. Na trojicu okrivljenika
primijenjen je Zakon o općem oprostu, četvorica su oslobođeni optužbe zbog
nedostatka dokaza, a proglašeni su krivima i izrečene su im kazne zatvora: Milošu Stanimiroviću (10 godina), Stevanu Srdiću (8
godina), Dušanu Stuparu (6
godina), Draganu Sedliću (6 godina), Radoslavu Stanimiroviću (5
godina), Željku Krnjaiću (6 godina), te Bošku Miljkoviću (8 godina) za zločin silovanja. Tražimo poništenje sramotne presude te pokretanje temeljite istrage za ratne
zločine, jer optužnicom „namjerno“ nisu obuhvaćeni glavni akteri počinjenih
ratnih zločina u Tovarniku. Tu prvenstveno mislimo na pukovnika Dušana Lončara
bivšeg zapovjednika 2. proleterske mehanizirane gardijske brigade JNA, Borislava
Bogunovića bivšega ministra unutrašnjih poslova u tzv. “Vladi SAO Slavonije,
Baranje i zapadnog Srema”, mučitelja
Stevu Kerteza, Vojislava Stanimirovića, Ljeposavu Stanimirović i niz drugih
koji su činili i prikrivali ratni zločin.
Za
Udrugu dr. Ante Starčević-Tovarnik
Antun Ivanković, predsjednik
