Križni putevi, nakon svibnja
1945., uslijedili su kao osveta Titove
nove vlasti nad mnoštvom naroda i pripadnika raznih postrojbi iz NDH koji su se povukli
prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih
zaštitili od Titovih partizana te konvertiranih i/ili amnestiranih četnika. Brojni
hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su držali odstupnicu, povlačili se, nakon
što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se
nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati. Ista je sudbina snašla desetke
tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili
drugdje na području NDH, koji su se povlačili s vojskom i koje su Saveznici
izručili jugokomunističkim vlastima natrag.
Danas se na te događaje gleda raznoliko.
Većina drži da je katastrofičnost i tragičnost ovih događaja utoliko veća što
su se zbila istovremeno s istom vrstom događaja koji su snašli Treći Reich. No
težina je u tome što je Treći Reich odnosno Njemačka koja je pokrenula rat,
preživjela to i nastavila postojati, dok je samostalna Hrvatska i zamisao o
samostalnoj Hrvatskoj praktično zbrisana u domovini. Glede samoga hrvatskoga
naroda, dugotrajna negativna posljedica, koja je poništena tek oslobodilačkim
ratom protiv velikosrpske agresije 1991.-1995. godine, bila je kompromitacija
same ideje hrvatske države.
Hrvati su, time što je jedan dio
njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu
"profašističkog naroda", koja je, pojačavana srpsko-jugoslavenskom
promidžbom za vrijeme socijalističke Jugoslavije i prešućivanjem činjenice da
su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifašističkoj borbi nego neki daleko
brojniji narodi (kao i više nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji),
sprječavala i gušila ostvarenje hrvatskoga višesetoljetnoga sna o slobodi i
samostalnosti. Tek je Domovinski rat izbrisao te napuhane grijehe prošlosti i
propagandne utvare.
Nema komentara:
Objavi komentar