Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb,
10. prosinca 1999.), bio je povjesničar, državnik i prvi predsjednik suverene i
samostalne Republike Hrvatske. Sudionik antifašističkog pokreta od 1941., kao obavještajni
časnik. Nakon rata, u Glavnom stožeru JNA, potom na visokim vojno-političkim
položajima, u Glavnoj personalnoj upravi, ministarstvu obrane i generalštabu.
Završio studij na Višoj vojnoj akademiji 1957., čin general-majora stekao 1960.
Na vlastiti zahtjev napustio vojnu službu 1961. te se posvetio
znanstveno-istraživačkom radu. Osnovao Institut za historiju radničkog pokreta
u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1961. do 1967. Stupanj doktora povijesnih
znanosti postigao je 1965., a od 1963. do 1967., izvanredni je profesor na
Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Skupio opsežnu građu i pisao o povijesti Komunističke
partije Hrvatske, u kojoj je, nasuprot unitarizmu, isticao nacionalnu
sastavnicu njezine borbe protiv velikosrpskog režima. Izbačen iz Saveza
komunista 1967. i umirovljen. Osuđen 1972. na 2 godine zatvora zbog
"nacionalizma", pušten nakon 9 mjeseci. Osuđen zbog intervjua
švedskoj televiziji 1981. na 3 godine, pušten 1983. iz zdravstvenih razloga.
Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je iste
godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora.
Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se
angažirao potkraj 1980-ih. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu
te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990.
izabran za predsjednika Predsjedništva SRH. Nakon donošenja demokratskog Ustava
1990., izabran za predsjednika Republike 1992. godine. Autor je Deklaracije o
neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine. Kao vrhovni zapovjednik, vodio
je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Reizabran je za predsjednika 1997., a
Hrvatska demokratska zajednica ponovno pobjeđuje na parlamentarnim izborima
1992. i 1995. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar