22. godine od osnivanja IV. gardijske brigade Hrvatske vojske

Četvrta gardijska brigada osnovana je 28. travnja 1991. godine u jeku priprema za ustrojavanje ZNG-a, nakon samog početka agresije na Republiku Hrvatsku. Brigada je bila sastavljena od skupine mladih redarstvenika (njih 130) koji su izašli iz središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a PJP Kumrovec. Većina pripadnika bila je iz Livna, zatim iz Tomislavgrada, Kupresa, Širokog Brijega, Trebižata, Ljubuškog, Stoca i Bugojna. Prva baza (30. svibnja 1991.) im je bila hotel Split (nekoliko dana), a zatim se sele u hotel Resnik u Resniku. U Resniku se osniva 1. bojna kojoj je zapovijedao Gento Međugorac.

Četvrta brigada je jedna od onih postrojbi čiji pripadnici nisu imali vremena za obučavanje, pa je isto vršeno u hodu tijekom izvršenja zadaća koje su postavljane pred njih. Sve borbene zadaće brigada je izvršavala pod geslom "In hoc signo vinces" (U tom znaku pobjeđuješ), a prvi borbeni zadatak brigade je bila akcija oslobađanja Kruševa, koji je uspješno izvršen u srpnju 1991. godine. Potom su uslijedile obrambene ali i oslobodilačke akcije od Zadra, Sinja, Drniša, Šibenika, Vodica do oslobađanja Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa u akcijama Tigar i Vlaštica. Nakon Dubrovnika i južnog bojišta brigada je sudjelovala u operaciji Maslenica koju je kao i sve operacije prije uspješno izvršila. Nakon Maslenice brigada sudjeluje u akcijama Zima 94, Skok-1 i Skok-2, Ljeto 95, a potom u akcijama Oluja i Maestral. 

Pred sam kraj Domovinskog rata poginuo je jedan od najvećih heroja četvrte brigade, zapovjednik tenkista general Andrija Matijaš Pauk, po kojem je brigada nakon toga prozvana - Pauci.

Tri udruge odlaze zajedno na Bleiburško polje, Hrvatski ratni veterani, Društvo političkih zatvorenika i Udruga Hrvatski domobran - upisi za put su u tijeku

Križni putevi, nakon svibnja 1945., uslijedili su kao osveta Titove nove vlasti nad mnoštvom naroda i pripadnika raznih postrojbi iz NDH koji su se povukli prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih zaštitili od Titovih partizana te konvertiranih i/ili amnestiranih četnika. Brojni hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su držali odstupnicu, povlačili se, nakon što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati. Ista je sudbina snašla desetke tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili drugdje na području NDH, koji su se povlačili s vojskom i koje su Saveznici izručili jugokomunističkim vlastima natrag.

Danas se na te događaje gleda raznoliko. Većina drži da je katastrofičnost i tragičnost ovih događaja utoliko veća što su se zbila istovremeno s istom vrstom događaja koji su snašli Treći Reich. No težina je u tome što je Treći Reich odnosno Njemačka koja je pokrenula rat, preživjela to i nastavila postojati, dok je samostalna Hrvatska i zamisao o samostalnoj Hrvatskoj praktično zbrisana u domovini. Glede samoga hrvatskoga naroda, dugotrajna negativna posljedica, koja je poništena tek oslobodilačkim ratom protiv velikosrpske agresije 1991.-1995. godine, bila je kompromitacija same ideje hrvatske države.

Hrvati su, time što je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu "profašističkog naroda", koja je, pojačavana srpsko-jugoslavenskom promidžbom za vrijeme socijalističke Jugoslavije i prešućivanjem činjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifašističkoj borbi nego neki daleko brojniji narodi (kao i više nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji), sprječavala i gušila ostvarenje hrvatskoga višesetoljetnoga sna o slobodi i samostalnosti. Tek je Domovinski rat izbrisao te napuhane grijehe prošlosti i propagandne utvare.

19. godina od osnivanja 1. hrvatskog gardijskog zdruga

1. hrvatski gardijski zdrug ustrojen je 18. travnja 1994. godine. U sastav 1.HGZ-a ulaze dijelovi Specijalne postrojbe Ministarstva obrane Republike Hrvatske, "Bojne Zrinski", dijela Specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske, bojni: "Frankopan", "Ban Jelačić", "Matija Vlačić", "Ferdo Sučić" i dijelova "Lako jurišne brigade Hrvatske vojske". Do 2000. godine je odgovarao Vijeću obrane nacionalne sigurnosti, odnosno Vrhovnom zapovjedniku RH. Nakon 2000. potpada pod zapovjedništvo Glavnog Stožera.

1. hrvatski gardijski zdrug je nakon osnivanja smatrana kao najelitnija postrojba Hrvatske vojske i jedini je od postrojbi HV-a u svom sklopu integrirao raznovrsne vojne formacije: imao je padobransku bojnu, oklopno-mehaniziranu bojnu, postrojbe za elektronska djelovanja, te je uz Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, imao vlastite transportne helikoptere. Većina pripadnika te visokoprofesionalne, elitne jedinice, sudjelovali u gotovo svim bitkama Domovinskog rata. Tijekom 2000. godine Prvi hrvatski gardijski zdrug je priključen novoustrojenoj 350. obavještajnoj brigadi i Bojni za specijalna djelovanja gdje je kasnije pri preustroju ugašen. Pravni slijednik 1. HGZ-a je Počasno-zaštitna bojna. /izvor: Wikipedija, uredio Nenad Šantalab /