18 godina od veličanstvene pobjede u Bljesku

Operacija Bljesak - vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH započela je 1. svibnja 1995., kada su hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom akcijom oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. U samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak bila je u vojnom smislu nastavak uspješne vojne operacije Otkos 10 iz prosinca 1991. kada je oslobođen veći dio zapadne Slavonije. Potpuno oslobađanje zapadne Slavonije u zimu 1991. spriječilo je potpisivanje Sarajevskog sporazuma i dolazak mirovnih snaga UN-a.

Operacija je počela 1. svibnja 1995. ujutro u 5:30, napadom HV-a na južni i središnji dio zapadnoslavonskog područja pod kontrolom RSK. Naše snage sastavljene su od dijelova četiri profesionalne brigade te niza specijalnih, pričuvnih, domobranskih i policijskih postrojbi. U akciji je sudjelovalo oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena.

Tijekom akcije Srbi su srušili i zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju.

Napad je izveden na nekoliko smjerova: sa zapada od Novske prema Okučanima s pomoćnim krakom na jug prema Jasenovcu, a s istoka od Nove Gradiške, također prema Okučanima, s pomoćnim krakom prema Staroj Gradiški. Nastupima prema Okučanima, koji su išli autocestom odnosno paralelno s njom, nastojala se presjeći enklava i rasjeći te potom razbiti glavne snage neprijatelja, dočim su pomoćne snage imale zadaću da izbijanjem na Savu kod Jasenovca i Stare Gradiške spriječe eventualnu intervenciju VRS te zaposjednu državnu granicu.

Već prvoga dana naše snage su došle nadomak Okučana i ušle u Jasenovac te ovladale svim bitnim objektima. Kada je Hrvatski radio javio da je oslobođen Jasenovac nacijom se prolomio uzvik oduševljenja - bilo je jasno da se operacija dobro odvija.

U području pod kontrolom pobunjenih srba branio se 18. korpus SVK sastava tri lake brigade (s četvrtom na desnoj obali Save), jačine oko 4000 vojnika, ali je pružio mlitav i neorganizirani otpor i počeo se u rasulu povlačiti u Bosnu preko mosta kod Stare Gradiške; prvog dana u Bosnu je prešao i zapovjednik korpusa. Zajedno s vojskom bježalo je i srpsko stanovništvo, kojih 18.000 ljudi.

Drugoga dana operacije zaposjednuti su Okučani i svaki otpor u južnom i središnjem dijelu je prestao, a rijeke civila pomiješane s vojnicima koji su izgubili vezu sa svojim postrojbama, prelazile su u Bosnu. Na sjeveru, zapadno od Lipika i Pakraca, na području koje nije bilo pod prvim udarom, ostale su snage 51. lake brigade SVK koja je nastavila s borbom i u sljedeća dva dana. 4. svibnja poslije podne naša vojska u to područje desantira jednu ojačanu pješačku satniju, nakon čega je uslijedio topnički i pješački napad drugih hrvatskih snaga iz dodira i s oboda sektora. Borba je trajala svega nekoliko sati, a potom su se Srbi počeli predavati. U brdskim selima iznad Pakraca uhićen je i jedan od vođe srpske pobune, Veljko Džakula koji se danas integrirao u politički sustav Hrvatske i prikazuje se kao mirotvorac. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih. Zarobljeno je oko 1500 Srba.

IN MEMORIAM - Janko Bobetko 1919. - 2003.

General Janko Bobetko je rođen 10. siječnja 1919. godine u Crncu kraj Siska. U Sisku je pohađao gimnaziju, a nakon toga je upisao Veterinarski fakultet u Zagrebu. 1938. godine postaje član KPJ, a 1941. godine je sudjelovao u pripremi ustanka u svom kraju. Dana 11. srpnja 1941. godine, nakon što su mu ustaše ubili oca i tri brata Janko Bobetko se pridružio prvoj partizanskoj antifašističkoj postrojbi okupirane Jugoslavije i Hrvatske, prvom sisačkom partizanskom odredu, osnovane 22. lipnja 1941. godine u šumi Žabno pored Siska. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u slovenskom gradu Dravogradu bio je teško ranjen ali je preživio i postao časnik Jugoslavenske narodne armije. Poslije rata završio je Visoku vojnu akademiju JNA i stekao čin general-majora JNA. Godine 1966. dobio čin generala pukovnika i vodio 5. vojnu oblast JNA (Slovenija i Hrvatska).

Za vrijeme hrvatskog proljeća 1971. godine priključio se hrvatskim reformistima pa je odlukom Josipa Broza Tita isključen iz JNA zajedno sa još 19 hrvatskih generala. Do osamostaljenja Republike Hrvatske nije mogao javno govoriti niti djelovati. Tijekom Domovinskog rata Janko Bobetko odbija ponuđeno mjesto Ministra obrane Republike Hrvatske, ali se uključuje u Domovinski rat na Banovini, a 10. travnja 1992. godine predsjednik dr. Franjo Tuđman mu dodjeljuje čin generala zbora Hrvatske vojske. Iste godine preuzima zapovjedništvo na Južnom bojištu tijekom kojeg uspješno vodi akcije deblokade Dubrovnika i operacije u dubrovačkom zaleđu: Tigar, Konavle i Vlaštica. Nakon toga 20. studenoga 1992. godine general Janko Bobetko postaje načelnik Glavnog stožera OS RH i na tom mjestu zamjenjuje generala Antona Tusa. Nakon deblokade Dubrovnika i okolice Janko Bobetko vodi operacije Maslenica i Medački džep. Predsjednik Tuđman 15. srpnja 1995. godine razriješio ga je dužnosti Načelnika stožera neposredno prije operacije Oluja. Od tada, pa do 1999. godine bio je zastupnik HDZ-a u Hrvatskom saboru. 1996. godine general Bobetko je objavio knjigu Sve moje bitke u kojoj je opisao sve svoje pobjede u Domovinskom ratu. U njoj je prikazao vojne zemljovide u operacijama Čagalj, Tigar, Maslenica, Medački Džep, Bljesak i Oluja. U toj knjizi je napisao i:

 „Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag o svemu što sam radio i dovršio kroz svoj više od pet desetljeća dug vojni i politički život“.

Haaški sud ga je optužio za ratne zločine počinjene 1993. godine u operaciji Medački Džep. General Bobetko je tada izjavio da u Haag neće otići živ i nije htio primiti optužnicu. Bio je supotpisnikom Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. godine, zbog kojeg je ondašnji predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno umirovio sedmoricu hrvatskih generala. 2000. godine Janko Bobetko se povukao iz javnog života, umro je 29. travnja 2003. u Zagrebu, a pokopan je na Gradskom groblju u Sisku.

22. godine od osnivanja IV. gardijske brigade Hrvatske vojske

Četvrta gardijska brigada osnovana je 28. travnja 1991. godine u jeku priprema za ustrojavanje ZNG-a, nakon samog početka agresije na Republiku Hrvatsku. Brigada je bila sastavljena od skupine mladih redarstvenika (njih 130) koji su izašli iz središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a PJP Kumrovec. Većina pripadnika bila je iz Livna, zatim iz Tomislavgrada, Kupresa, Širokog Brijega, Trebižata, Ljubuškog, Stoca i Bugojna. Prva baza (30. svibnja 1991.) im je bila hotel Split (nekoliko dana), a zatim se sele u hotel Resnik u Resniku. U Resniku se osniva 1. bojna kojoj je zapovijedao Gento Međugorac.

Četvrta brigada je jedna od onih postrojbi čiji pripadnici nisu imali vremena za obučavanje, pa je isto vršeno u hodu tijekom izvršenja zadaća koje su postavljane pred njih. Sve borbene zadaće brigada je izvršavala pod geslom "In hoc signo vinces" (U tom znaku pobjeđuješ), a prvi borbeni zadatak brigade je bila akcija oslobađanja Kruševa, koji je uspješno izvršen u srpnju 1991. godine. Potom su uslijedile obrambene ali i oslobodilačke akcije od Zadra, Sinja, Drniša, Šibenika, Vodica do oslobađanja Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa u akcijama Tigar i Vlaštica. Nakon Dubrovnika i južnog bojišta brigada je sudjelovala u operaciji Maslenica koju je kao i sve operacije prije uspješno izvršila. Nakon Maslenice brigada sudjeluje u akcijama Zima 94, Skok-1 i Skok-2, Ljeto 95, a potom u akcijama Oluja i Maestral. 

Pred sam kraj Domovinskog rata poginuo je jedan od najvećih heroja četvrte brigade, zapovjednik tenkista general Andrija Matijaš Pauk, po kojem je brigada nakon toga prozvana - Pauci.

Tri udruge odlaze zajedno na Bleiburško polje, Hrvatski ratni veterani, Društvo političkih zatvorenika i Udruga Hrvatski domobran - upisi za put su u tijeku

Križni putevi, nakon svibnja 1945., uslijedili su kao osveta Titove nove vlasti nad mnoštvom naroda i pripadnika raznih postrojbi iz NDH koji su se povukli prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih zaštitili od Titovih partizana te konvertiranih i/ili amnestiranih četnika. Brojni hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su držali odstupnicu, povlačili se, nakon što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati. Ista je sudbina snašla desetke tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili drugdje na području NDH, koji su se povlačili s vojskom i koje su Saveznici izručili jugokomunističkim vlastima natrag.

Danas se na te događaje gleda raznoliko. Većina drži da je katastrofičnost i tragičnost ovih događaja utoliko veća što su se zbila istovremeno s istom vrstom događaja koji su snašli Treći Reich. No težina je u tome što je Treći Reich odnosno Njemačka koja je pokrenula rat, preživjela to i nastavila postojati, dok je samostalna Hrvatska i zamisao o samostalnoj Hrvatskoj praktično zbrisana u domovini. Glede samoga hrvatskoga naroda, dugotrajna negativna posljedica, koja je poništena tek oslobodilačkim ratom protiv velikosrpske agresije 1991.-1995. godine, bila je kompromitacija same ideje hrvatske države.

Hrvati su, time što je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu "profašističkog naroda", koja je, pojačavana srpsko-jugoslavenskom promidžbom za vrijeme socijalističke Jugoslavije i prešućivanjem činjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifašističkoj borbi nego neki daleko brojniji narodi (kao i više nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji), sprječavala i gušila ostvarenje hrvatskoga višesetoljetnoga sna o slobodi i samostalnosti. Tek je Domovinski rat izbrisao te napuhane grijehe prošlosti i propagandne utvare.

19. godina od osnivanja 1. hrvatskog gardijskog zdruga

1. hrvatski gardijski zdrug ustrojen je 18. travnja 1994. godine. U sastav 1.HGZ-a ulaze dijelovi Specijalne postrojbe Ministarstva obrane Republike Hrvatske, "Bojne Zrinski", dijela Specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske, bojni: "Frankopan", "Ban Jelačić", "Matija Vlačić", "Ferdo Sučić" i dijelova "Lako jurišne brigade Hrvatske vojske". Do 2000. godine je odgovarao Vijeću obrane nacionalne sigurnosti, odnosno Vrhovnom zapovjedniku RH. Nakon 2000. potpada pod zapovjedništvo Glavnog Stožera.

1. hrvatski gardijski zdrug je nakon osnivanja smatrana kao najelitnija postrojba Hrvatske vojske i jedini je od postrojbi HV-a u svom sklopu integrirao raznovrsne vojne formacije: imao je padobransku bojnu, oklopno-mehaniziranu bojnu, postrojbe za elektronska djelovanja, te je uz Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, imao vlastite transportne helikoptere. Većina pripadnika te visokoprofesionalne, elitne jedinice, sudjelovali u gotovo svim bitkama Domovinskog rata. Tijekom 2000. godine Prvi hrvatski gardijski zdrug je priključen novoustrojenoj 350. obavještajnoj brigadi i Bojni za specijalna djelovanja gdje je kasnije pri preustroju ugašen. Pravni slijednik 1. HGZ-a je Počasno-zaštitna bojna. /izvor: Wikipedija, uredio Nenad Šantalab /